21. ožujka 2012. u 19h u prostorijama Kazališnog Epicentra predstavljamo dramu ”Telefon“ riječke autorice Jelene Tondini. Ulaz je slobodan, a svoj dolazak najavite ovdje!

…

Ženski glas2: Buyrum, turk elcilik.

Višnja: Iyi gunler.

Ženski glas2: Iyi gunler, buyrum.

Višnja: Var ćilim ucmek.

Ženski glas2: Turk elclik, buyrum.

Višnja: Ćilim.

Ženski glas2: Turk elcilik.

Višnja: Govorite vi hrvatski?

Ženski glas2: Izvolite.

Višnja: Zovem u vezi letećih tepiha.

Ženski glas2: Dobili ste tursko veleposlanstvo.

Višnja: Pa vas trebam. Zanimaju me oni leteći tepisi koje reklamirate.

Ženski glas2: Ovo je centrala, koji odjel trebate?

Višnja: Prodaju letećih tepiha.

Ženski glas2: Čekajte spojit ću vas s odjelom za promociju turske kulture u Hrvatskoj

 (čuje se turska himna)

Muški glas: Iyi gunler.

Višnja: Jesam li dobila tvrtku koja prodaje leteće ćilime.

Muški glas: Dobili ste odjel turskog veleposlanstva za pormociju turske kulture.

Višnja: Možte li mi reći gdje je ta promocija?

Muški glas: Trenutno se ne odvija niti jedna promocija, ali u pripremi imamo promociju turske tepiserije.

Višnja: Tepiha! E to mi treba!

Muški glas: Tepiserije.

Višnja: Ćilima.

Muški glas: Kaže se kilim.

Višnja: Dobro kilim.

Muški glas: Mogu li vam još kako pomoći?

Višnja: Gdje će biti ta promocija, kad i kolika je cijena ćilima?

Muški glas: Kaže se kilim.

Višnja: Dobro, kilim.

Muški glas: Prezentacija će biti upriličena u manjinskoj zajednici Turaka, idući tjedan.

Višnja: Lažovi!

Muški glas: Oprostite?

Višnja: Ništa, ništa.

Muški glas: Mogu li vam još kako pomoći?

Višnja: Jel to otovoreno za sve ili je to samo za manjinsku zajednicu?

Muški glas: Mi smo otvoren narod, pa je tako i izložba otvorena svima u uredovnom radnom vremenu zajednice.

Višnja: Hvala, doviđenja.

Muški glas: Doviđenja.

…

”Telefon” je niz povezanih telefonskih razgovora koji vode likove u niz nesporazuma na svim razinama. Od jezičnih i kulturoloških do generacijskih. Stereotipni likovi sa svojim sterotipiziranim predrasudama koje su uvjetovane njihovom životnom dobi, obrazovanjem i okolinom telefonoskim razgovorima vezanim uz temu turskih tepiha dovode protagonisticu do „tragičnog“ završetka. Iako se radi o komediji, ovaj dramski tekst problematizira sve fenomene popularne kulture s kojima smo svakodnevno bombardirani od strane medija. Turske sapunice, Angelina Jolie, terorizam, new age wannabe spiritualizam, ezoterija…. No, s druge strane je  i ilustracija životnih (ne)prilika mladih, obrazovanih ljudi u potrazi za poslom. 

O autorici: JELENA TONDINI

Rođena 1985. u Rijeci, završila gimnaziju i prediplomski studij kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavila zbirku poezije TREŠ (2008), napisala predstavu „Ljepotica i Zvijer – treš bajka“ (2008 – HNK Ivan pl. Zajc; redatelj Vito Taufer). Jezično adaptirala dramu „Opća Bolnica“ Hriste Bojčeva (2009 - HNK Ivan pl. Zajc; redatelj Matijaž Latin). Koautorica drame s Natašom Antulov „Laura“ (2009. WARP engine Rijeka, projekt udruge Prostor +), autorica dječje predstave „Slavenske legende“ (2011 - Kazališna radionica Malik Rijeka, redateljica: Ivana Peranć). Dramaturginja predstave Teatra Rubikon, „Fuzija B“ (2012. Teatar Rubikon, redatelj Zvonimir Peranić). Autorica brojnih performansa i umjetničkih instalacija.

Organizirala i producirala nekoliko izvedbeno scenskih projekata (2010. Revija riječkog performansa; Hartera festival. 2011. predstava Factory in progress; Hartera festival), te niz književnih večeri, izložbi i performansa.

Trenutno radi kao kao DJ i studira Mediologiju i popularnu kulturu na odsjeku za kulturalne studije u Rijeci, te je članica udruge PoMoDoRi i predstavnice hrvatske delegacije na međunarodnom YPAL projektu. 

PRIJAVITE JE NA INTERNO!

Svoj tekst, cv i kratak opis drame pošaljite na interno.epicentar@gmail.com

 1.    Na INTERNO se mogu prijaviti gotovi tekstovi ili tekstovi u nastajanju koje autor želi izložiti i dovesti ih u komunikaciju s grupom dramskih pisaca i kazališnih profesionalaca. Bitno je da tekst nije bio postavljen u repertoarnom kazalištu u RH te je na taj način poznat široj javnosti i većem dijelu struke. Pogodnima za izlaganje na Internu smatraju se međutim svi nagrađeni tekstovi, tekstovi postavljeni kao radio drame, tekstovi s kojima je autor sudjelovao na festivalima nove drame u inozemstvu ili tekstovi koji su se postavljali u radionicama, zbog generalno slabe vidljivosti ili slabe komunikativnosti tih oblika promocije tekstova. Cilj Interna je pružiti autorima potreban prostor rezonancije u kojem mogu okušati svoj tekst u komunikaciji s vanjskim svijetom, koji se u ovom slučaju sastoji od drugih dramskih pisaca i kazališnih profesionalaca kako bi se na pozitivan i profesionalan način rasprave došlo do ideja, zaključaka i rješenja, ili da bi se samo vidjelo ‘kako tekst diše’ – ukratko, do povratne informacije koja je autorima potrebna.

2.   Tekstove mogu prijaviti dramski pisci neovisno o dobi, iskustvu i formalnom školovanju.

3.   Pojedina Interno večer sastoji se od čitanja drame od strane autora i/ili nekoliko okupljenih, čemu slijedi rasprava čijim tijekom upravlja moderator kojega za pojedinu večer odabire autor.

4.   Svim autorima koji su predstavili svoje drame na Internu, otvara se mogućnost da im drame budu izdane u godišnjoj knjizi Interno drama (Interno traži i bolji naslov za knjigu, ako ima inspiriranih). Cilj nam je, po izdavanju takve knjige, dostaviti je na sve relevantne kazališne adrese u Hrvatskoj i tako započeti sa smanjivanjem nevidljivosti dramskog pisma kod nas.

Nakon prošlotjednog čitanja i rasprave o drami Srđana Sandića (t)Umor, donosimo Vam autorova promišljanja o umjetnosti, pisanju, drami i poeziji, s pogledom u budućnost!

Zašto pišeš?

Srđan: Jednom sam to svojoj prijateljici, pjesnikinji Vanji Jambrović objasnio, otprilike ovim slijedom: da je pisanje fiziološka potreba i treba biti tretirana kao takva. Ona je za neke živote nužnost, kao što je nekim drugim životima ta nužnost- slikanje, pjevanje, plesanje, tesanje, kuhanje.  Čovjek jednostavno ima potrebu da piše, da na papir prenese svoje misli, želje, strahove. Naročito ako nema s kim da porazgovara o svemu ovome. Književnost je i mora biti emancipatorna. Ona je svjedočanstvo, sjećanje ili u najmanju ruku, da uđem u teoriju Campa- laž koja govori istinu, često bolje od bilo koje druge istine o istini. Tek takvu ju volim i takvu ju želim stvarati.

Koja je razlika između drame i poezije, u tvom slučaju?

Srđan: Kao i za svakog pretencioznog kulturnog konzumenta i/ili kulturnog radnika, definicijski je razlika jasna, čista, koncizna i potpuno dosadna i nepotrebna. Međutim- ja volim spajati, povezivati, dekorirati, nadopunjavati svoje književne pokušaje. Volim šetati od čistog poetskog do ogoljenog dramskog, od poslovice do maminih riječi do riječi ljubavnika, urednika,pekara. Znate, kada se odlučite inspirirati svojim i tuđim intimnim odlukama (a sve je-tvrdim-intimna odluka)- pisana riječ može biti vrlo seksi u tom spoju: dramskog i poetskog, stvarnog i samo malo manje stvarnog ili kako bi se to kolokvijalno reklo: lažnog. Pisana riječ tada ima ulogu Onog koji zna, je i može, a to nije mala ili nevažna uloga.

Kakvi su ti planovi za budućnost, ovu bližu, u pogledu umjetnosti?

Srđan: Nadam se da će me Muze voljeti i držati u svom zagrljaju. Šalim se.  Pripremam predstavu s Mariom Kovačem u ITD-u, premijera će biti negdje u 4.mjesecu, vjerujemo. Pripremam knjigu svoju izvedbenih tekstova, radnog naslova „S(i)nu bez s(i)nova“ i pokušavam se ohrabriti još više na-poeziju, kako u životu, tako i u tekstu. Oprostite na patetici.

Vidimo se?

Više o događaju…

Prvo čitanje u novoj godini održava se u srijedu 11. siječnja 2012. u 19h, kao i obično - u prostorijama Kazališnog Epicentra. Ovoga puta predstavljamo/čitamo/raspravljamo dramu novog člana naše neformalne mreže - Srđana Sandića. Najavite svoj dolazak!

…

Trajni prolaz za papir.

Za sve ono gdje smo. Da se: spasimo. Spasimo. Spasimo.

Oprostit ćeš mi što svaki put kada se dotaknemo ramenima nešto zasjaji u mom oku. I tvom oku.

Ali ti to ne kažem. A, znamo što je. Još iz knjiga.

JEFTINA POEZIJA MU ŠETA PO UHU DOK HODA. I NJOJ ISTO.

(NIJE SE HTIO USTATI IZ TOG KREVETA. NIJE ZNAO ZAŠTO BI.)

Pa je došlo drugo jutro u obliku noći. Hladna je padala. Kiša.

- Potrošili smo cijeli vijek na ništa.

- Jesmo.

- Do nekog drugog života.

- Do neke druge luke, dragi.

Onda su umrli jer se umrijeti moralo. Umrijeti se uvijek mora.

A prije nego su umrli morali su nešto pojesti. Pojeli su govna svog života a mislili su da ih samo seru.  Ne, jeli su ih. To saznaju tek na kraju. Jeli su ih jer misle da biraju.

Mislio je da bira bolje kad ju je ostavio.

Ona je mislila da je to s razlogom i da uvijek na kraju dođe jebeno Sunce.

Ali ne dođe.

Nekad nikada.

**

Odjednom je počela govoriti da je za blasfemiju. Da bi rado da bude dio njenog komada. Samo da ju spasi od zlih glasova koji kolaju i grizu površinu njenog tijela.

Zamolila ga je da ju spasi.

Odbio je.

Htjela je da on bude netko drugi.

On je htio da ona bude netko drugi.

Nisu uspjeli.

Ne može se u tome uspjeti. Nikada a ni nekada.

Ne.

…

(t)UMOR je tekst tuge i straha, ali i hrabrosti i ljubavi. Odustanka i pristanka kojeg može govoriti jedan glas kao i množina glasova. Tumor je naime umor. Posvećen je mom ocu koji je umro od tumora (makar vjerujem da je umro od-umora). Tekst je to koji govori o pred-okolnostima i o (ne)stanjima. O svemu onome što je uvijek- na dohvat ruke. Ali nikada u šaci. S druge strane, (t)UMOR je možda samo još jedna priča o ljubavi. O nekoj tamo izmišljenoj ili stvarnoj ljubavnoj situaciji ili situaciji Ljubavnog. Nije ni važno.

Srđan Sandić rođen je 1985. godine. Završio je Fakultet političkih znanosti, studij novinarstva, Mirovne studije, UN-ovu akademiju u Zagrebu. Prozu, poeziju, kritiku i kulturne intervjue objavljuje u Zarezu, Književnom pregledu, na portalima B92, Kulturpunkt, Queer, e-muskarac, Hrvatskom Radiju Treći program i časopisu Tema. Već dugo se bavi svojim književnim konceptom PRODAJA EGA: HIPERINFLACIJA EMOCIJA koji je metastazirao od bloga (srdjansandic.blogspot.com) do kolumne (queer.hr, e-muskarac.com). Na radiju SC vodi svoju emisiju o književnosti -“Na rubu pameti”.  Do sada je imao dva uspješna kazališna projekta:Nu:write theater festival /Tales of two cities + Kazalište u Močvari: Dugi plavi brod sjena plovi. Trenutno živi u Zagrebu.

Povodom čitanja i predstavljanja drame “Sjedio sam i slušao je kako jede“ razgovarali smo s autoricom drame, studenticom MA dramaturgije izvedbe na Akademiji dramske umjetnosti - Natašom Antulov.

Tvoja drama ‘Sjedio sam i slušao je kako jede’ govori o teškim, no istodobno višestruko i dugotrajno eksploatiranim temama vezanih uz ratno razdoblje. Što te inspiriralo na pristup takvoj temi? Što tvoj tekst udaljava od klasične ratne drame?

NATAŠA: Ne znam što bi to bila definicija klasične ratne drame, da li je to „Lizistrata“, „Majka Courage“ ili su to Sedlarova ludovanja u hrvatskom filmu devedesetih. Pretpostavljam da se pod  „višestrukom i dugotrajnom eksploatacijom“ misli na potonjeg i njemu slične. U tom smislu postaje nezahvalno baviti se temom rata jer se cijelo vrijeme trudiš što dalje odmaknuti od te nacionalističke patetike i cijelo vrijeme zapravo strepiš jesi li se odmaknuo dovoljno daleko.
Da, moja drama proizlazi iz  konteksta rata 90-ih iako se taj kontekst u njenom sadržaju ni u kojem smislu ne diskutira. Imamo dvoje ljudi koji u monološkoj formi svjedoče o događaju u koji su bili upleteni. S jedne strane imamo klinca od dvadesetak godina koji je tek regrutiran u vojsku, a s druge strane imamo zrelu ženu koju odvode s posla u neku šumu gdje se nju i njene kolegice izlaže nasilju. Željela sam izostaviti arhetipske primjere ratnih protagonista, pogotovo ako su protagonisti muškarac i žena, gdje je muškarac uvijek macho spasitelj ili monstrum, a žena nevina, mlada i naivna. Moji protagonisti su zapravo oni likovi koji se u filmovima pojavljuju kao statisti, naizgled potpuno nebitni, ali ako se dovoljno zagledaš u prizor može se dogoditi da preuzmu kadar, možda i čitav film. Što se tiče formalnog ustroja drame, ona je bazirana na nelinearnoj naraciji i izostanku dijaloške forme.
Ako „klasičnost“ ratne drame gledamo u negativnom kontekstu kao neki tip iskaza koji osigurava stabilizaciju konzervativne nacionalne mitologije onda ona to sigurno nije.

Traumatskom zbivanju pristupaš jednostavnim jezikom, izravnom naracijom neopterećenom suvišnim opisima, sve kontrapunktirano detaljima gole svakodnevice života koji upravo nestaje… Tko su tvoji uzori, kao piscu? Utjecaj kojih tekstova i kojih autora je najbitniji za tebe u vezi ove drame?

NATAŠA: Inspiracija je proizašla iz različih materijala – recimo fenomen Vice Vukojevića koji 1999. postaje sudac Ustavnog suda usprkos tome što se protiv njega vodila istraga zbog sumnje da je u logoru Vojno silovao mladu Bošnjakinju, čije je svjedočanstvo objavio Feral Tribune, onda imamo svjedočenje Fatime Skule vezano uz ubijanje srpskih civila u Gospiću - snimke postoje na Youtube-u i izuzetno su zanimljive. Jasno, tu su i knjige Slavenke Drakulić „Kao u da me nema“ i „Oni ne bi ni mrava zgazili“ kao i slučaj „vještica iz Rija“, koji je jedan od paradigmatskih primjera simoličkog nasilja na ovim prostorima. Drama je nastala prije dvije godina, na trećoj godini studija i zapravo je početak mog bavljenja pitanjem nasilja, kako onim neposrednim tako i simboličkim.
Što se tiče nekog stilskog korektiva, tu su najvažniju ulogu odigrali Kristof, Bernhard i Beckett čija poetika fantastično utjelovljuje „banalnost zla“.

Kako tretirati odgovornost pojedinca, barem na primjeru likova tvoje drame?

NATAŠA: Pa s jedne strane imamo to stanje nemoći u kojem se oboje nalaze i u kojem zapravo postaje vrlo nezahvalno govoriti o odgovornosti. Klinac u jednom trenutku shvaća da neće silovati ženu niti joj na bilo koji način nauditi, što zapravo čini iz straha, a ne zbog moralne odgovornosti, nakon čega mu postavljam novi izazov, a to je da dolaze drugi vojnici izvršavaju taj čin pred njegovim očima, nakon čega je i ubiju, a on ne čini ništa. Ne znam…ja kao autor mislim da je to vjerodostojan rasplet, dok ja kao čitatelj mislim da ju je trebao spasiti, mislim da je to odgovornost svakog pojedinca- da bude bolji čovjek od onog što mu date okolnosti dopuštaju.